Ljubav
Zivjeti medju tisucama,
a misliti na jednog
znaci da volis.

 


Nezrela ljubav kaže:
Volim te jer te trebam.
Zrela ljubav kaže:
Trebam te jer te volim.









 




 
Blog
subota, svibanj 16, 2009

. Sta ako se ne vrati kuci? Onda ne bi morala poci u dom.

-Da, to je pravo rjesenje. Nece me nitko naci i zivjet cu sama za sebe negdje daleko od sviju.- sama sebi je govorila Ena.

Onda se sjetila Marka i kako ce li mu reci zbogom?? S druge strane, nije mogla nestati samo tako bez traga i bez pozdrava nakon toliko vremena. No, to je bio veliki rizik jer bi ju netko mogao uhvatiti i tad bi propao njen plan bjega. Znala je kako ju nitko nece traziti. Mama se ionako vec pomirila s cinjenicom da je ostala bez kceri, a drzavu nece ni biti briga jer ionako postoje brojna djeca koja pobjegnu od kuce i doma. nema smisla da ih sve traze jer bi se time izgubilo mnogo vremena, a vecina ih se samo drogira po parkovima.

To popodne se nije vratila doma. jednostavno je ostala sjediti u onom parku cijelu vecer, noc razmisljajuci. No, nije puno toga zakljucila jer jednostavno je bilo previse pitanja i sve bi joj na kraju opet bilo nejasno kao i prije.  Oko nje je prosla nekolicina ljudi pomalo je cudno gledajuci i vjerojatno se pitajuci sta tako mlada cura radi u parku, al nije se na to obazirala. Bila je svjesna koliko je velik korak koji je namjeravala napravit, da ce joj on uvelike promjeniti zivot i da vise nikad nece biti kao prije, ali jednostavno se morala pomiriti sa svime jer sto god da izabere cinilo se kao pogresno, a jednostavno nije mogla ici u dom. Tako je docekala jutro razmisljajuci,  a da nije ni shvatila koliko je zapravo proslo vremena. Morala je ici iz parka jer bi ju netko mogao vidjeti, a nije mogla lutati gradom jer bi ju netko prepoznao. Stoga je sjela na prvi vlak koji je isao s perona i zaputila se u nepoznato. Imala je nesto malo novca sta je dobila za dorucak i nesto sta je skupila tijekom godina. Sve je dala za kartu i nije vise imala ni novcica u sebe.  Ni sama nije znala kamo ide, samo je znala da zeli sto dalje od kuce i od onog prokletog grada za koji ju vezu gotovo samo  nesretne uspomene koje ce joj zabijati noz tuge u srce do njene smrti.

Iskrcala  se na stanici u nekom gradu. Znala je da je daleko od kuce jer se vozila gotovo cijeli dan. Kad je na tabli procitala da se grad zove Beč nije mogla vjerovati svojim ocima. Nije ni pomisljala koliko je daleko otisla. Cula je puno o Beču od ljudi koji su bili ovdje, a i u knjigama se dosta spominjo taj grad. Bio je poznat po svojoj povijesti, kulturi i umjetnosti. Bio je to uistinu grad pun carolije i  velikih umjetnika. Znala je dobro engleski i njemacki tako da joj komunikacija nije bila problem. Nadala se da ce to biti grad novog, boljeg zivota i srece. Mislila je kako je bar malo zasluzila nakon svega sta je prosla.

Prvi dan je razgledavala okolicu i usput si je trazila neko mjesto za nocenje jer se vec smracilo. Nasla je neku malu klupicu u parku i tu se stisla nekako iako je bila uzasno tvrda i neudobna. Bilo ju je jako strah da netko ne dodje preko noci i nadje ju tamo. A i bilo joj je jako hladno jer je na sebi imala samo tanku jaknicu. Drhturila je dugo, dugo u noc i na kraju je nekako uspjela zaspati. Sanjala je kako je dosao njen dragi Marko i njezno ju zagrlio. Gotovo da je mogla osjetiti njegovo toplo tijelo i njezne ruke. Osjetila je oko sebe nekakvu toplinu iako je bilo dosta za taj dio godine (bilo je gotovo ljeto). U taj tren se probudila jer je osjetila  neki cudan osjecaj. Bio je jos mrak tako da nije znala kamo bi otisla, pa je ostala sjediti na klupi.

Pitala se sto se dogodilo s njenom sekom, da li su je vec prebacili u dom. Znala je da ni jednu od njih dvije ne ceka prelijepa buducnost. Nadala se kako ce Maju uzeti neki dobri ljudi koji ce se dobro brinuti za nju i koji ce ju voljeti kako je i zasluzila. Jer zeljela je da bar Maja ima donekle sretno i neoptereceno djetinjstvo i da ne treba onoliko dugo prozivljavati onaj pakao od zivota sta ga je pretrpjela Ena. Cinilo joj se da moze sve kad je prezivjela onih skoro 15 godina patnje i svakodnevnog straha za vlastiti zivot. Pitala se gdje li je sad njena ljubav, njen Marko. Da li mu fali, da li se brine za nju, da li se nada da ce se pojaviti odnekud ili ju je vec zamijenio nekom drugom? Sve su to bila pitanja koja su prolazila Eni kroz glavu. Bilo joj je zao sto se nije oprostila s Markom kako spada, ali jednostavno je bilo prerizicno. Vjerojatno bi ju Marko htio sprijeciti u njenom naumu ili bi zelio objasnjenje zasto odlazi a ona tad jednostavno nije imala vremena za velika objasnjenja. Bilo joj je zao i sta mu nikad nije ispricala cijelu istinu o njenoj obitelji. Vjerojatno bi onda shvatio  zasto je Ena morala pobjeci od tog svega i ne bi ju mrzio kao sto ju sad vjerojatno mrzi, mrzi sta ju je ikad upoznao i  misli kako su sve njene rijeci njemu bile samo laz i kako joj on nije nista znacio.

-Eh, ljubavi moja , kad bi ti samo znao….. kad bi samo znao kako je meni bilo tesko tebe ostavit i kad bi znao koliko mi znacis i koliko te volim, odmah bi dosao ovdje i ne bi me vise nikad pustio iz svog narucja.- rekla je Ena tiho.

Tad je briznula  u plac. Jednostavno nije mogla vise izdrzati. Bilo joj je zao zbog svega. Nije nikad tako lako smjela napustiti Maju i Marka. Njih, koji su joj znacili najvise na svijetu, koji su predstavljali jedino svjetlo njenog zivotnog puta prosutog tamom i trnjem. A sad je bila sama u nepoznatom gradu, nigdje nikog oko nje, gladna, nenaspavana i isto nesretna kao i prije. Taj tren joj se njen dolazak u Bec nije ucinio nimalo dobrom idejom i htjela se vratiti svojoj kuci pa taman ju prebili na mrtvo ime, ali nije vise imala novca. 

-Kako li sam to mogla napraviti? Ostaviti to dvoje prekrasnih ljudi kojima je cak bilo i stalo do mene. Sigurno ce me mrziti do kraja zivota i nece vise nikad htjeti cuti za mene. Ja sam jedna uzasna osoba. Treba me ubiti.- ogorceno je rekla.

Prve zrake sunca probudile su Enu iz njenog ruznog sna. Sanjala je kako je pobjegla u Beč i kako mora spavati u parku.

-Ajme pa to je stvarnost. Sranje.- rekla je.

A tako je pozeljela da je ovo sve samo san i da je doma usprkos svemu. Odjednom je, nicim izazvana, osjetila jaku glad. Nije znala sta da napravi jer stvarno nije imala novca. Odlucila je samo poci u grad pa tamo razraditi daljni plan. Jos je malo razgledavala okolicu da malo bolje upozna grad u kojem ce provesti jedno vrijeme, a mozda i dulje. Nije razmisljala o tome koliko ce se zadrzati u Beču.






CroAngelica.. @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 55 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 12, 2009

Dosao je i kraj skolske godine. Ena je tad zavrsila 7. razred s dobrim uspjehom. To ju je cudilo s obzirom na okolnosti u kuci. Nikad ju nije manje veselilo ljeto. Sjecala se kako se voljela kupati na moru kao dijete. A sad vise ni ne ide na plazu jer ne moze pokazati svoje tijelo puno oziljaka i novih modrica. To jedno ljeto kao da je trajalo citavu vjecnost. Dani su bili 10 puta duzi nego obicno. Nije to mogla podnositi vise. Izludjivalo ju je to. Nije mogla vise biti medju ona 4 zida svoje sobe, a ni na ulici nije mogla biti vjecno. Otac je po cijele dane spavao, pio i tukao majku, Enu i Maju.  I dalje su bili gladni jer su svi novci od mizerne majcine place otisli na ocevu cugu. Tako je Ena sva jadna i tuzna cekala jesen, nije ni sama znala zasto. Znala je da ni onda nece bit bolje, al mislila je kako ne moze biti ni gore nego sta je sad.

 

Napokon je doslo i ta jesen. Eni se cinilo kao da je prosla jedna era njenog zivota. Krenula je u 8. raz i nije nista bolje nego prosle godine. Ena se onda zapitala zasto se uopce nadala da ce biti bolje. Prekorila se zbog tog svog glupog razmisljanja. Ostali ucenici ili je ismijavaju, ili ju ignoriraju. kad je namjeravala da pobjegne iz skole i da luta ulicama za vrijeme nastave desilo se nesto neocekivano.

- Ucenici, ovo je nas novi ucenik. Zove se Marko. Dosao je iz Austrije i nadam se da cete se lijepo sprijateljiti. Evo, Marko, sjedi do Ene. Jedino je kraj nje mjesto prazno.- rekla je samilosno razrednica.

            Marko, koji nije znao za Enin zivot i reputaciju njene obitelji, sprijateljio se s njom. Postali su jako dobri prijatelji. Nije se obazirao na druge ucenike koji su mu govorili kako je Ena losa cura jer je u medjuvremenu  upoznao Enu i znao je kako je ona dobra. Ena se obozavala druziti s njim. Nakon toliko vremena bila je sretna. Sretna. Sve to zbog Marka. S njim se osjecala tako sretno i potpuno. Osjecala je ona i nest vise prema njemu al se bojala ista reci jer nije zeljela izgubiti jedinog prijatelja kojeg je ikad imala. Marko je bio zgodan mladic. Visok, tamna kosa, gotovo crne oci. Jedini nedostatak bilo je jedno malo klempavo uho, al Ena je to smatrala slatkim. Nocima je razmisljala o Marku, mladicu koji joj je unio srecu u njen tezak i tuzan zivot. Pitala se da li i Marko osjeca isto prema njoj. Tako je zarko to zeljela znati. Jednog dana, dok su setali ulicom i jeli sladoled, Ena je iz cista mira iznenadno rekla:

            -Marko, ja tebe volim. Svidjas mi se jako. Samo sam ti to htjela reci. I znam da se ja tebi ne svidjam. Mislim, kako bih i mogla. Ja sam jedno ruzno stvorenje. A ti si kao princ na bijelom konju. Skoro savrseno bice. Gdje sam mogla i pomislit da bi ti htio nest sa mnom?? Oprosti stvarno.- i okrenula se tuzna i posla doma. no, Marko je uhvati za ruku i rece:

-         I ja tebe volim, al jednostavno sam mislio kako ti se ne svidjam. Strepio sam ti ista

reci jer sam se bojao tvoje reakcije. Al sad je sve u redu. Sad si ti kraj mene.- i cvrsto je zagrli i poljubi.

Ena se vise nije osjecala kao da su joj sve ladje potonule. Bila je presretna. Imala je Marka koji ce je paziti i stititi od zla, koji nece dopustiti da joj se ista dogodi. I bilo je tako. Marko ju je drzao kao kap vode na dlanu. Ena se osjecala tako sigurnom i zasticenom iako ju je otac i dalje tukao. Sve svoje slobodno vrijeme provodili su zajedno. Nekad su po cijele dane samo setali besciljno ulicama pricajuci, a nekad po cijele dane sjedili na klupi zagrljeni.

Sve se cinilo tako lijepo i dobro, a onda, jednog dana, majka je pozvala Enu i Maju da dodju za kuhinjski stol.

-         tvornica u kojoj radim propala je i svi radnici su ostali bez posla, s njima i ja. Stoga, ne znam kako cemo sad zivjeti. Za vas, Ena i Majo, doci ce socijalna radnica koja ce popricati s vama. Jer prijavila sam oca. On je sad u pritvoru. Sudit ce mu se za sve sta nam je napravio  i mislim da ce odlezat svoje u zatvoru. Nisam se vise mogla zavaravat da ce se promjenit jer znam da nece. Ne mogu vjecno bjezat od istine. Moram ju prihvatiti koliko god ona teska bila. Onaj brizni covjek kojeg sam ja upoznala zapravo nikad nije ni postojao. To je bila samo njegova maska. Kajem se sad sta nisam sve prije ispravila jer onda vi ne biste ovoliko patile. Ja sam za sve kriva. Mogla sam sve sprijeciti, a nisam. Taj cu kriz morat nositi citav zivot. da vas upozorim jos…. Postoji mogucnost da cete morati ici u dom. To vam je samo napomena. Al mozda ne budete trebale. Ne brinite kceri, volim vas.- rekla je majka placnim glasom.

Ena se tad jednostavno iskljucila. Vise joj se nista nije cinilo stvarno. Glas mame i plac Maje tako joj se dalek cinio. Kao da to nije u njenom svijetu nego u nekom sasvim drugom, njoj nestvarnom. Kako sad??? Kad je napokon nasla srecu nakon toliko godina. Sve se opet srusilo. Opet je bez icega. Ostat ce potpuno sama. Bez igdje ikoga. Morat ce se borit sama za sebe, za svoj zivot. Odlucila  je ne reci nista  Marku jer ga nije zeljela uzrujavati bez potrebe. No i sama je znala, to je bio samo izgovor. Zapravo se bojala njegove reakcije. Bojala se da ce ostati bez njega rece li mu. Bojala se da ju vise nece voljeti, grliti i gledati onim svojim lijepim crnim okicama.  Bojala se da izgubi jedinu osobu kojoj je doista bilo stalo do nje i koja je doista marila za Enine osjecaje.

 

Sljedecih dana dosla je i socijalna radnica da razmotri da li je majka spremna brinuti se za njih. Znala je Ena unaprijed sta ce biti. I nazalost, pogodila je. Nakon dugog ispitivanja, konzultiranja, procjenjivanja socijalna radnica je utvrdila kako ce za djevojcice biti najbolje nakon svega da ih se smjesti u dom. Majku je to jos dodatno slomilo. Ocajnicki je govorila kako ce napraviti sve da ostanu s njom, no zena iz socijalnog je bila sigurna u sebe da je donijela pravu odluku. Maja je vec plakala, a Ena je jednostavno zanijemila. Nije imala sta reci. Primila je to tako hladnokrvno da se socijalna radnica zacudila a majci je to jos dodatno slomilo srce i bacilo ju u veci ocaj.

-Zar ti nasa obitelj nista nije znacila? Jesi svjesna da vise necemo zivjeti zajedno? Da nas zauvjek razdvajaju? Da ces mozda zivjeti i nekoj drugoj obitelji ili mozda na ulici za par godina?- ocajnickim vapajima je govorila majka, a Ena je i dalje sutila. Kao da joj je neka visa sila zacepila usta i neda joj da govori. Socijalna radnica je rekla kako ce djevojcise ostati jos par dana doma dok se ne srede neki papiri i da ce onda poci u dom. 

 

Sutradan je ko i obicno posla u skolu, ali na putu je odlucila kako se tamo vise nece vratit. Bila je na zavrsetku 8. razreda. Trebala je uskoro poci u srednju koju je smatrala spasom iako nije znala zasto. Mozda se nadala kako tamo nitko nece znati za njene probleme i smatrat ce je normalnom osobom. I prije joj je skola bila mucenje, al se nadala kako ce jednog dana imati bolji zivot bude li ucila. No, vise joj nista nije imalo smisla pa tako ni skola. Nije vidjela svrhu toga sta pohadja satove kad ce ionako ubrzo zavrsiti u domu i da ce je izbaciti na ulicu kad bude punoljetna, tj.  Da ce biti prepustena na mislot i nemilost ulice (uglavnom nemilosti). Lutala je ulicama i parkovima ujutro dok su ostala djeca bila na nastavi. Sjela je na jednu klupu u nekom zabacenom parku. Vidjela je poneku iglu na podu. Pomislila je kako ju ne ceka bolja buducnost od toga. Jednostavno vise nije mogla izdrzati. Briznula je u gorak plac. Koliko god se trudila zaustaviti plac jednostavno nije mogla. Suza je suzu sustizala. Ena se pitala kako to da je svo zlo ovog svijeta snaslo bas nju.

-kako to??? Postoji li Bog? Gdje je sad? Gleda li ovo???? Ili me toliko i on mrzi ko i ostali da je srusio na mene sve sta se covjeku moze dogoditi???? Ne bi li Bog trebao ciniti da ljudi budu sretni??? Zasto jednostavno ne mogu biti ko ostala djeca? Zasto samo ja imam ovoliko problema??? Zasto je mene snaslo sve ovo? Sta li sam skrivila Bogu i ljudima da mi se sve ovo dogadja?- pitala se ona ocajnicki.

 Jednostavno nije shvacala kako ostala djeca imaju normalan zivot. njima je glavna briga sto ce obuci ujutro u skolu i je li im izasla bubuljica na licu, a ona se morala borit za svoj zivot znajuci kako joj se ne sprema nista dobro, kako ce morati proci jos dosta toga iako je vec dosta propatila . zasto i ona nije mogla zivit lagodno kao i ostala djeca? Jako se bojala svoje buducnosti iako se pravila jaka i nedodirljiva. A tko se i ne bi bojao na njenom mjestu? Toliko se bojala da joj je na pamet pala jedna luda zamisao.

CroAngelica.. @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 67 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 10, 2009

–Pusti ju Božo, ona je jos samo dijete!!! Sta ti je ona skrivila?!?!- placuci je govorila majka.

Otac ju je grubo odgurnuo i bacio na pod. Ona je treskom udarila od vrata, a on je i dalje tukao Enu.

 Isprva su je te batine boljele no nakon nekog vremena jednostavno vise nije osjecala nista. Samo tupu bol u srcu. Osjecaj da ju njen vlastiti otac mrzi. To ju je boljelo vise od najvecih batina. Nakon sta se umorio pretukavsi ju, potjerao ju je u sobu. Legla je u krevet sa suzama na licu. Cula je jecaje i treskove iz kuhinje. Znala je da sad tuce mamu. Pitala se kako netko moze biti tako okrutan i tako zao.

Ujutro nije mogla u skolu jer je bila puna modrica koje se nisu mogle nikako prekriti. To joj je godilo jer ujutro nema nikog doma. Maja je u vrticu, otac i majka na poslu. Taj dan joj je bio jedan od najboljih u zadnje vrijeme.

 –Kako li je lijepo kad nema nikog doma. kad sam sama. Blazenstvo- rekla je Ena sa zadovoljstvom. No, i dalje su je mucili svi problemi. Njeni i cijele obitelji.

 

Kad je pomislila kako ne moze biti gore, jednog dana vratio se otac pijan i ljut doma.

–Kako je bilo na poslu?- sa strahom upita majka.

            –Dobio sam otkaz!!!! Sta onda mislis kako je bilo??!!!!- vičući reče otac bacajuci sve oko sebe.

Ne znavsi ni sam zasto je to napravio, jednim zamahom ruke baci svoju zenu na pod. Ona pade na pod i udari glavom od stol. Zena je bila u nesvjesti, no on kao da to nije ni shvatio vec je samo sjeo za stol i poceo jesti. Ena stane da ozivlajva majku. –Mama! Mama!! Probudi seee!- vikala je panicnim glasom. Maja je u kutu plakala i glasno skricala. Nakon nekog vremena otac je shvati ozbiljnost situacije i zajednickim snagama su pomogli majci da se probudi i dodje k sebi. nakon toga neko vrijeme nije ju tukao, al zato se onda obrusio na Enu i Maju. Svaki dan su dobivali teske batine. Al Ena je vec otupila na tu bol. Vec je bila potpuno navikla na to.

Sad kad otac nije imao posla puno teze su zivjeli. Prije je otac svoju placu trosio na piće, a s majcinom placom su placali stanarinu i nesto malo hrane. No, sad je otac trosio majcinu placu na piće. Jedva su placali stanarinu, a kamoli hranu. Bili su vec neko vrijeme gladni, no to oca nije smetalo. Bilo mu je vazno da on ima cugu. Jedino nekad bi majka uspjela sakriti ponesto novca da kupi Eni i Maji nesto hrane. Vidjelo se na majcinom licu da joj je srce slomljeno od tuge i da se i sama pita kako je do ovog doslo. Mislila je kako je vec bilo kasno da se stvar ispravi. Jedva je spajala kraj s krajem. Zapravo, ni nije ga spajala.

 

Eni je sva ta situacija sve vise zabadala noz u srce. Nije imala nikog, nitko ju ne voli, tako je ona mislila. Uvijek se osjecala kao na teret cijelom svijetu. Pitala se zasto se ona uopce rodila i koja je svrha njenog postojanja. Na kraju je dosla do zakljucka kako je onda samo jos jedna greska prirode.

            -Cak se i prirodi desava to- govorila si je Ena. 

Pomisljala je nekad da bi za sviju bilo najbolje da je nema, da nestane, da se ubije. Tako je jedan dan dosla na ideju da se baci sa zgrade. Kad je vec krocila jednom nogom da skoci dosla je Maja.

    -Neeeeeeeeeeeee!!!! Neeeemojjjjj!!!!!!!! – vikala je kroz plac Maja.

     –Otkud ti ovdje? Vrati se doma.- rekla je Ena.

      –Necu doma bez tebe. Ako ti skocis idem i ja s tobom. Ti si mi jedino svjetlo u mojem zivotu. Kako cu ja prezivjet bez tebe? I da ostanem poslije nego sta se ti ubijes bila bih mrtva. Jer bi me otac jos vise tukao. znam tocno kako se osjecas jer i ja se isto osjecam. Pa sestro, isto prozivljavamo. Ovaj pakao od zivota s ocem. A ni majka nije olaksavajuca okolnost. Ne shvaca da se on nece promjeniti. Ako to ikad i shvati bit ce prekasno.  Kako ne shvacas?? Potrebna si mi. Volim te, Ena.- placnim glasom rekla je Maja.

-volim te-. Ena je tad po prvi put u zivotu cula te prekrasne rijeci. Po prvi put te predivne rijeci su bile upucene njoj. Njoj, koja je mislila kako ju nitko ne voli. Cuvsi to, niz lice joj kapnu suza. S druge strane bilo joj je zacudujuce kako 7- godisnja djevojcica ima tako duboke misli i spoznaje o zivotu. Shvatila je da Maja shvaca tesku i pretesku situaciju u njihovoj kuci i da nije sama.

            -Sad mi obecaj da vise nikad neces ni pomisliti da napravis ovakvo nesto.- strogim glasom je rekla Maja.

            -Obecavam naravno. Necu vise nikad. A kako si znala da sam ovdje?- pitala je Ena.

            -Ucinila si mi se cudnom i odlucila sam te pratiti. Sad zahvaljujem Bogu sta jesam.

            Tko zna sta bi bilo da nisam. Ježim se i od same pomisli. Mogla sam ostati bez tebe. - rece Maja i glas joj zadrhti.

            -Drago mi je sad sto nisam skocila.- rece Ena i zagrli svoju sestru.

Od tog dana Ena i Maja su se vise druzile. Iako joj je bilo lijepo pricati i druziti se sa sestrom i dalje je osjecala kako nije potpuna. Nije si ni sama mogla objasniti taj osjecaj. Kao da joj je jedan dio falio.

CroAngelica.. @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
petak, svibanj 8, 2009

-Bok mama- rekla je Ena.

Umjesto pozdrava cula je tiho jecanje. Usla je u kuhinju i vidjela mamu u groznom stanju. Sjedila je na kuninjskom podu i plakala. Na licu su joj se vidile modrice. Nije joj nitko trebao reci sto se dogodilo. Znala je da je tata sinoc izudarao mamu.

Pokusala je smiriti mamu, al nije joj poslo za rukom.

         –zasto mu dopustas da ti to radi? Unistit ce te. Vec polako uspijeva u tom.- rekla je mami.

         –A ne mogu da ga smirim, a ne mogu ga ni ostavit. Znam da se moze promjenit. On je dobar covjek. Samo mu treba dati vremena.Nije sve kako se cini.-odgovorila je mama.

Znala je Ena kako je mama ulozila sve napore i vrijeme da odvrati svog muza od pića. Na neki nacin se nadala da ce on jednom postati onaj covjek u kojeg se zaljubila. No, kako vrijeme prolazi, majka je pocela shvacati kako su sanse sve manje i nada je svakim danom kopnila. Na kraju se prestala truditi  i jednostavno se prepustila. Vec je bila navikla na batine, kao i Ena i Maja ( Enina seka).

 

-zasto tata toliko pije?- Ena nije shvacala svog tatu.

 uvijek se pitala zasto pije i tuce nju, mamu i Maju. Mislila je nekad kako je mama mozda napravila neke grozne stvari koje su natjerale tatu da pocne piti i da ju tuce. No, s druge strane znala je koliko se mama muci da bi obitelj imala za prezivjeti da su joj te misli odmah napustile glavu. Tako je opet to pitanje njoj ostalo nejasno i vjecna nepoznanica koja ju je morila od ranog djetinjstva

 

Ena se popela gore u svoju sobu te sjela na krevet i zagrlila svog plisanog medu. Za nekog bi to bila samo obicna igracka, no na ona je Eni predstavljala ljubav i njeznost koju nije nikad imala. Nikad joj nisu nicim pokazali da im je stalo do nje. Tata je bio previse zaokupljen udaranjem mame i picem, a mama skrivanjem istine i pokusavajuci ga odvratiti od njegovog poroka. Tako su Ena i Maja citavo svoje djetinjstvo bile zanemarene i prepustene same sebi. tako joj je falio topli roditeljski zagrljaj pun ljubavi, price za laku noc dok je bila dijete i razgovori s mamom.

 

Nije znala gdje joj je bilo gore- u skoli ili doma. doma ju je tukao tata, a u skoli su je maltretirala ostala djeca. Jednostavno je nisu prihvacali jer je bila drugacija od ostalih. Bila je mirno dijete koje nije voljelo biti u sredistu paznje. Nije nosila novu odjecu jer si ju nije mogla priustiti (otac je sve potrosio na piće). Kud god je prolazila svi su joj se smijali, rugali su joj se. Nitko nije zapravo znao kakav ona zivot ima i koliko je njoj tesko. Svi su zivjeli u svom ˝savrsenom˝ svijetu i zapravo nisu htjeli vidjeti pravu srz problema. Bilo im je lakse jednostavno misliti kako je ona mala propalica bez buducnosti. To su im vjerojatno rekli njihovi roditelji jer su znali reputaciju te obitelji. Kad joj se nisu rugali, jednostavno nisu na nju obracali paznju.Nije imala nijednog prijatelja ili prijateljice s kojima bi se druzila ili podjelila svoje brige. Roditeljima se nije mogla obratit, a sestra je bila jos premlada da sve shvati. Tako je ona bila po cijelo vrijeme sama, odbacena od obitelji, Boga i ostalih ljudi. Cinilo joj se kako je najtuznija djevojcica na svijetu.

 

Kad ne bi bila u skoli, bila bi sama u svojoj sobi. Bojala se pribliziti dnevnom boravku jer je tamo prebitavao otac. Znala je da bi dobila batina da mu se priblizi. S vremenom se najvise od svega bojala oca. Bila je i vec prepuna modrica i majka joj je sve jedva prekrivala. Suljala bi se nocu kad svi spavaju u kuhinju da nesto pojede. Tako, jedne noci dok se suljala u kuhinju, docekao ju je  otac.

 –A sta ti radis ovdje, deriste malo?- s prezirom je rekao otac pijanim glasom.

         –Samo sam se isla napiti. Zedna sam- odgovorila je Ena.

         –Zasto nikad nisi s nama na veceri???? Zasto????- vikao je otac.

Ena je vec bila nasmrt preplasena. Znala je sta ju ceka. Batine. Otac stao bjesno po njoj udarati ne pazeci gdje ju tuce. Po glavi, ledjima,…..

U taj tren usla je majka s namjerom da sve zaustavi.

CroAngelica.. @ 16:53 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 24, 2009

Godine 1854.  Veliki Bijeli Poglavica (tako su Indijanci nazivali predsjednika SAD-a) ponudio je kupnju velikog prostora indijanske zemlje, a indijanskom narodu obecao rezervat. Odgovor poglavice Seattlea, ubraja se u najljepse i najdublje misli sročene o čovjekovoj okolini.

 

Pismo indijanskog poglavise Seattlea

 

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta je misao nama čudna. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i blistanje vode, kako ih vi možete kupiti? Svaki dio ove zemlje svet je mojem narodu. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac što zuji, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sok koji kola kroz drveće nosi pamćenje crvenog čovjeka.

 

Pokojnici bijelih ljudi zaboravljaju zemlju svojega rođenja kada odu koračati među zvjezdama. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavi cvjetovi naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, to su naša braća. Stjenovita bila, sokovi na livadama, tjelesna toplina konjica i čovjek- svi pripadaju istoj obitelji.

 

Tako, kad veliki poglavica iz Washingtona šalje poruku da želi kupiti nasu zemlju, on od nas mnogo pita.  Veliki poglavica salje poruku da ce nam sacuvati mjesto da bismo mogli udobno zivjeti sami za sebe. On ce nam biti otac, a mi cemo biti njegova djeca.

 

Tako, mi cemo razmisliti o vasoj ponudi da kupite nasu zemlju. Ali to nece biti tako lako. Jer ova zemlja je nama sveta.  Ova blistava voda sto tece potocima i rijekama nije samo voda, nego i krv nasih predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate upamtiti da je ona sveta, i morate uciti svoju djecu da je sveta, i da svaki sablazni odraz u bistroj vodi jezera prica o događajima i uspomenama iz zivota mojega naroda. Žubor vode glas je oca mojega oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo zemlju, morate upamtiti i nauciti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada pružati rijekama  dobrotu kakvu biste pružili svakom bratu.

 

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš način života. Jedan dio zemlje njemu je isti kao drugi, jer je on stranac koji noću dolazi i uzima od zemlje što mu je potrebno. Zemlja nije njemu brat, nego neprijatelj, i kada je pokori on kreće dalje. Grob svoga oca on ostavlja za sobom, i nije ga briga. On otima zemlju od svoje djece, i nije ga briga. Zaboravljen je grob njegova oca i pravo njegove djece po rođenju. On postupa sa svojom majkom, zemljom i svojim bratom, nebom , kao sa stvarima koje se kupuju, plijene, prodaju kao ovce ili sjajni biseri. Njegova pohlepa požderat ce zemlju i ostaviti za sobom samu pustos.

 

Ne znam. Nas nacin zivota je drukciji od vaseg. Od izgleda vasih gradova bole oci crvenog covjeka. A mozda je to zato sto je crveni covjek divljak i ne razumije. Nema mirna mjesta u gradovima bijelog covjeka. Nema mjesta da se cuje razmatanje lisca u proljece ili sustanje kukcevih krilaca. A mozda je to zato sto sam ja divljak i ne razumijem.

 

Cini se da buka samo vrijedja usi. Isto ima covjek od zivota ako ne moze cuti samotnicki kliktaj kozodoja ili prepirku zaba oko bare u noci? Ja sam crveni covjek i ne razumijem. Indijanac vise voli blagi zvuk vjetra sto fijuce nad povrsinom bare i miris toga vjetra kad ga procisti  popodnevna kisa ili namirise raskriljeni bor.

 

Zrak je dragocjen svakom covjeku jer sva bica dijele isti dah- zivotinja, drvo, covjek, svi oni dijele isti dah. Bijeli covjek kao da ne opaza zrak koji dise. Poput covjeka koji danima umire, on je neosjetljiv prema smradu. Ali ako vam prodamo zemlju, morate upamtiti da je zrak nama dragocjen, da zrak dijeli svoj duh s cijelim zivotom koji odrzava. Vjetar koji je mom djedu dao prvi dahprihvaca i  njegov posljednji izdisaj. Te ako vam prodamo zemlju, morate je cuvati zasebno i sveto, kao mjesto gdje cak i bijeli covjek moze doci da okusi vjetar koji je zasladilo livadno cvijece.

 

Tako cemo mi razmisliti o vasoj ponudi da kupite nasu zemlju. Ako je odlucimo prihvatiti, ja cu postaviti jedan uvjet: Bijeli covjek mora postupati sa zivotinjama ove zemlje kao sa svojom bracom. Ja sam divljak i ne razumijem ni jedan drugi nacin zivota. Vidio sam tisucu bizona kako se raspadaju u preriji; ostavio ih  je bijeli covjek koji ih je ustrijelio iz vlaka u prolazu. Ja sam divljak i ne razumijem kako zadimljeni zeljezni konj moze biti vazniji nego bizon kojeg mi ubijamo samo da bismo prezivjeli. Sto je covjek bez zivotinja? Ako sve zivotinje odu, covjek ce umrijeti od velike samoce duha. Sto god se dogadja zivotinjama, ubrzo se dogadja covjeku. Sve su stvari povezane.

 

Morate nauciti svoju djecu da je tlo pod njihovim nogama pepeo vasih pradjedova.  Da bi djeca postivala zemlju, recite joj da je zemlja bogata zivotima nasih srodnika. Ucite djecu svoju ono sto smo mi ucili svoju djecu- da je zemlja nasa majka. Sto god snadje zemlju, snalazi i sinove zemlje. Ako ljudi pljuju na tlo, oni pljuju na same sebe.

 

Ovo mi znamo: Zemlja ne pripada covjeku; covjek pripada zemlji. Ovo mi znamo: sve stvari su povezane kao krv koja objedinjuje jednu obitelj. Sve stvari su povezane. Sto god snadje zemlju, snalazi i sinove zemlje. Covjek ne tka tkivo zivota; on je samo vlakno u njemu. Sto god cini tom tkivu cini i sam sebi.

 

Cak i bijeli covjek, ciji bog koraca i govori s njim kao prijatelj s prijateljem, ne moze biti postedjenod zajednicke sudbine. Mozda smo mi naposljetku braca. Vidjet cemo. Jednu stvar mi znamo, koju bijeli covjek mozda otkrije jednog dana- nas bog je isti bog. Vi sada mislite da ga mozete posjedovati kao sto zelite posjedovati nasu zemlju; ali ne mozete. On je bog covjeka, i njegovo je milosrđe jednako prema crvenom i bijelom covjeku. Ova zemlja je dragocjena njemu, i skoditi zemlji znaci gomilati uvredespram njezina stvoritelja. I bijelci ce proci; mozda brze nego sva druga plemena. Onecistite svoju postelju i jedne cete se noci ugusiti u vlastitom izmetu. Ali u svojo propasti svijetlit cete sjajno, sažgani snagom boga koji vas je doveo na ovo tlo i zbog neke posebne svrhe dao vam vlast nad ovim tlom i nad crvenim covjekom.

 

Vasa sudbina nama je tajna. Sto ce se dogoditikad svi bizoni budu pobijeni, divlji konji ukroceni? Sto ce se dogoditi kada tajni zakutci sume budu otezali od mirisa mnogih ljudi i zreli brezuljci isarani zicama koje govore? Gdje ce biti gustara? Nestala. Gdje ce biti orao? Nestao. A sto znaci reci zbogom brzom konjicu i lovu? To je konac zivota i pocetak prezivljavanja.

CroAngelica.. @ 21:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 12, 2009

Stvarno se pitam šta si ovi danasnji ljudi umisljaju? Sta neki ljudi misle da su neki svetci i da su bolji od drugih, a vecina ih nije napravila nista sa svojim zivotom……… Kao da su popili svu pamet svita….. I kao da su svi ostali manje vrijedni…… a po cemu su to oni bolji od ostatka svijeta? Sta su oni tak znacajno napravili za svijet da mogu pametovati ostalima? Kakve su to ˝uzvisene licnosti˝? Tko su oni da sude drugima? Nitko medju nama nema pravo da sudi drugom jer nitko od nas nije bez nekakvih svojih mana, grijeha, itd. Svima ce na kraju sudit onaj gore na nebu…. I tada ce se sve vidit….. A oni sta se prave pravedni, kakvi su to ljudi? Nije li nas Isus ucija da smo svi jednaki? Da medju nama nema nitko ko je toliko bolji da se moze pohvalit…. A i nije li jedna od velikih covjekovih kreposti i poniznost? Pravi covjek se ne bahati….. Ja znan da nisan najbolja osoba na svitu i svjesna san svojih propusta i mana….. Al ja bar zato ne sudim drugima…. Jer svatko ima pravo na svoj zivot……. I ja to postujem….. Iako se nekad ne slazem s onime sta cujem svakodnevno…. No, to ne mora znacit da sam ja u pravu…. Jer svi imamo razlicita uvjerenja i misljenja…. I mozda nije nijedno krivo….. .




 

CroAngelica.. @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 3, 2009

Bila je ljetna noc….. Sjedila sam na plazi i razmisljala o svemu…. Kako te vise nema sa mnom i pitala sam se gdje si sad…… Sta li radis…. Tocno tamo gdje sam sjedila jos si me jucer njezno ljubio……. A sad su od svega ostale samo uspomene…. Tuzne uspomene…… Cini mi se da te uspomene nikad ne zelim ni zaboraviti…… Jer to je razdoblje u mom zivotu kad sam bila najsretnija…… Mislim kako poslije toga vise nikad necu biti potpuna jer je jedan dio mene otisao s njim…..  Otisao u nepovrat…. Jer ti se vise neces vratiti…… Barem neka te onda cuvaju andjeli….. Samo ne znam kako ce andjeli cuvati andjela…….

               

     

CroAngelica.. @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 1, 2009

Stajali smo u mraku. Gledali smo se. Gledala sam te tvoje plave oci duboke kao ocean, pune tajna. Ko zna sta li se sve u njima skriva. Nisi mi trebao nista govoriti jer tvoje su mi oci sve rekle. Znala sam da je sve gotovo i da se vise necemo ni pozdraviti. Jer poslije ljubavi vise ne ostaje prijateljstvo. Sjetila sam se svih onih lijepih trenutaka sta smo proveli zajedno. Svih vedrih dana i oluja koje vise necemo zajedno prozivljavati. Znala sam da i ti mislis isto. Jos smo se neko vrijeme gledali kroz mrak, a zatim si me njezno poljubio u obraz i nestao u tami. Dugo sam jos poslije gledala u tamu ali te nisam vise nikad vidjela.

                            




CroAngelica.. @ 11:24 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
zvijezdice.....
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
cursor
 
 
Index.hr
Nema zapisa.